Deca ne dolaze uvek istim putem: Vantelesna oplodnja i usvajanje u Srbiji

Dete mirise cvece

Prema izveštaju Svetske zdravstvene organizacije (SZO) svaka šesta osoba na planeti se suočava sa nekim oblikom neplodnosti. Za parove koji žele da se ostvare kao roditelji, suočavanje sa sterilitetom je veoma intiman i često težak trenutak. “Mnogi parovi tada prvi put jasno sagledaju da možda neće moći začeti dete bez pomoći. U tom trenutku se prepliću osećanja nade, stida, nepravde, ljutnje.” (Stevanija). 

Smatra se da stres koji parovi doživljavaju u toku pripreme i samog procesa vantelesne oplodnje može da se meri sa nivoom stresa drugih velikih životnih događaja, poput razvoda, nezaposlenosti ili čak smrti člana porodice

Na temu vantelesne oplodnje i procesa usvajanja u Srbiji, pričali smo sa dve divne sagovornice: Kristinom i Stevanijom.

Kristina J. Dž., ili kako voli za sebe da kaže – Usvojena mama, je nesebično podelilia svoje lično i intimno iskustvo i o procecu VTO kroz koji je zajedno sa svojim suprugom prošla dva puta, i njihovo iskustvo o procesu usvajanja.

Na iste teme, iz ugla mentalnog zdravlja, psihoterapeutkinja Stevanija Matejić je podelila svoje uvide i savete iza kojih stoji dugogodišnje iskustvo u radu sa ženama i parovima koji prolaze kroz proces VTO.

Vantelesna oplodnja – iskustva i izazovi po mentalno zdravlje

U procesu VTO 1001 pitanje ostaje bez odgovora, osećate da ste usamljeni u svemu tome, a preko potrebna podrška izostaje

Kristina:

Kada je proces vantelesne oplodnje u pitanju, suprug i ja smo prošli kroz dva. Nakon drugog zajedno smo doneli konačnu odluku da to više nećemo raditi. Zašto sam spomenula i supruga, zato što je taj osećaj usamljenosti i on delio sa mnom. Mi nismo ljudi iz struke, kao i većina koja se upušta u proces VTO, tako da su nama one informacije koje dobijemo od lekara i stručnih lica jedini tračak nade i slamka spasa. A tih informacija je premalo. 

Prilikom ulaska u prvi proces, obavili smo inicijalni razgovor sa ginekologom, bio je vrlo kratak, dobila sam listu šta od analiza treba da uradimo i kada da dođemo ponovo da dogovorimo terapiju. Verovala sam da ću u tom drugom dolasku dobiti odgovore na 1001 pitanje, međutim, druga poseta je bila još kraća i svela se na moj izlazak iz te sobice sa jednim listom papira i ispisanom terapijom bez i jednog objašnjenja tipa – kako ću se ja osećati tokom tih terapija, koje su šanse da će se trudnoća desiti, upozorenja da će mi ceo stomak biti plav i modar od uboda, da li je preporučljiva šetnja i fizička aktivnost, kada i koliko, šta treba jesti, piti. Da li je u redu da radim i kada je potrebno da otvorim bolovanje. Ništa. Izašla sam sa upitnikom velikim kao svemir, ali sva srećna što krećemo i što ćemo da budemo roditelji. A da li ćemo?

Proces je tekao, pitanja je bilo svaki dan sve više. Hormoni su radili svoje, emocije prenaglašene, strahovi izbijaju na sve strane, a apsolutno niko vas ne pozove da vidi kako stvari idu, a još manje vi imate mogućnost da se obratite nekome. Tokom prvog postupka ja sam svaki dan išla u ordinaciju da mi daju terapiju, nekako nisam smatrala sebe dovoljno stručnom da se ubadam u stomak, a i nekako sam imala tu potrebu za kontaktnom sa medicinskim osobljem. Nisu one meni mogle da odgovore ni na jedno pitanje, ali sam ih bar viđala svaki dan i pitala svašta bez obzira što sam izlazila sa odgovorom “to će vam doktor objasniti na vađenju jajnih ćelija”. 

Dan za vađenje ćelija – uspavali su me i pre nego što sam videla doktora. Razumem da nas ima baš mnogo, da se broj žena koje se suočavaju sa sterilitetom bilo koje vrste samo povećava iz meseca u mesec, ali ako je već lekar preopterećen, ja sam sigurna da bi bilo u redu da postoji stručno lice koje će se baviti razgovorom i podrškom.

Kristinin citat o VTO

Emotivni rolerkoster koji prolaze partneri tokom procesa VTO

Stevanija:

Zajednica u ovom procesu može biti na velikom ispitu. Intimni odnosi često postaju vremenski tempirani “zadatak”, a komunikacija se utiša. Neizgovoreni strahovi umeju da stvore osećaj udaljenosti, iako su oba partnera zapravo u istoj borbi. Iz želje da zaštitimo partnera, često potiskujemo emocije i ćutimo. 

Tuga, bes, razočaranje, nada, stid, osećaj gubitka kontrole, sve se to javlja, često istovremeno. Neki ljudi se osećaju kao da gube svoj identitet ili vrednost jer ne mogu prirodno da dobiju dete. 

Stevanija citat o VTO

Posledično, često čujem i: “Kao da mi sva energija i ceo dan odlazi na razmišljanje o procesu, trudnoći, da li sam podigla teško, da li će mi to naškoditi, da li se dovoljno zdravo hranim, da li sam preskočila vitamine…?” Važno je da ne dozvolimo da nas ovaj proces potpuno proguta. Život ne stoji na pauzi dok čekamo ishod, on se dešava upravo sada. 

Ukoliko se pokaže da je problem u jednom od partnera, kod istog se može javiti osećaj krivice. Krivica često dolazi iz ubeđenja da smo “pokvarili nečiju sreću” ili “nismo dovoljni”. Dodatno se često javlja i ono (ponovo iracionalno): “Možda nije trebalo toliko da čekam, možda nije trebalo da pijem pilule za kontracepciju, možda nije trebalo da pijem previše lekova protiv XYZ stvari, možda je trebalo bolje da se hranim, možda, možda, možda…” 

Ali krivica ne pomaže, ona samo stvara zid. Međutim, iako to na svesnom nivou znamo, potrebno je podsetiti sebe da problem nije osoba, već medicinsko stanje koje par zajedno nosi. Partner koji nije direktno pogođen medicinski, može pružiti ogromnu podršku kroz rečenice poput: “Ovo je naš izazov” ili “Nisi sam/sama u ovome.

“Zabrana na brigu” – dodatni pritisak na partnere koji prolaze kroz proces VTO

Stevanija:

To je kao da kažete osobi pod stresom “samo se opusti”. Dobra namera, ali nije korisno. Često zapravo stvara dodatni stres kod ljudi, tako da je često teško ispoštovatii. Ono što jeste korisno jeste naučiti kako da se suočimo sa brigom: razlikovati korisnu od nekorisne brige, razvijati strategije za nošenje sa neizvesnošću i fokusirati se na ono što je u našoj kontroli, umesto na ishode koje ne možemo garantovati.

Zašto su oni tako lako dobili decu, a ja ne?

Stevanija:

Osećanje ljubomore i zavisti ka drugim parovima je vrlo ljudski i češći osećaj nego što se misli. Ljubomora često nije znak loših namera, već duboke tuge i osećaja nepravde, pitanja poput: „Zašto svi osim mene?“ ili „Šta nije u redu sa mnom?“ 

Pitamo se zašto nismo srećni zbog njih, da li smo zbog toga loše osobe… U praksi se često susrećem s time, mnoge klijentkinje su mi poverile koliko im je teško da provode vreme sa prijateljicama koje su sve mlade mame, ili trudne. 

U terapiji smo radile na tome da priznaju sebi šta zaista osećaju, bez osude. To ne znači da im žele loše, već da silno žele nešto što im je trenutno nedostižno. Tek kad priznamo emociju, možemo da se postavimo prema njoj s više razumevanja, umesto krivice. Jer sasvim je u redu ne radovati se tome dok je istovremeno teško da to i sami postignemo, a pre svega ljudski je i ne govori baš ništa o nama kao osobama.

Ponovljeni postupak – gde je granica a da se sačuva i mentalno i fizičko zdravlje?

Kristina:

Ono što može da se čuje u toj sobi dok vas bude i dok čekte da krenete kući nakon embriotransfera je u najmanju ruku strašno. To su iskustva žena koje dolaze preko 10 puta, koje su potpuno izgubile sebe i imaju samo jedan cilj, na bilo koji način, čak i po cenu svog zdravlja da dobiju dete. Ili još gore “Ja njemu moram da rodim dete”. 

Razgovori bi tu bili i više nego dobrodošli. Muškarci se verujte osećaju još gore, oni su još manje edukovani o celom postupku i otuda često i čujemo da ljudi vantelesnu zovu veštačka oplodnja, oni ni ne znaju šta se toga dana zaista dešava sa spermom koju oni daju.

Stevanija:

Neuspešan pokušaj vantelesne oplodnje može se doživeti kao svaki drugi gubitak, ne samo nade, već i vremena, fizičke izdržljivosti, finansijskih sredstava, pa i vere u sopstveno telo. Tuga koja se tada javlja može imati sve faze kao kod bilo kog značajnog gubitka: poricanje, ljutnju, krivicu, duboku tugu, i tek onda, postepeno, prihvatanje. Neki ljudi se tada povlače u sebe, drugi postaju opsesivno fokusirani na sledeći pokušaj. Emocije dolaze u talasima, i to je potpuno normalno.

To je odluka koja se ne donosi lako i ne postoji univerzalna mera. Granica je tamo gde osoba ili par osete da više ne mogu,  bilo fizički, emocionalno ili finansijski. U tim trenucima, podrška terapeuta može pomoći da se napravi pauza, da se udahne, i da se podsetimo na ono što često zaboravimo: da naša vrednost ne zavisi od toga da li ćemo postati roditelji.

Proces usvajanja deteta – iskustvo jedne mame

Ogromna podrška od samog starta

Kristina:

Kada smo suprug i ja doneli odluku o usvajanju, podelili smo informaciju sa porodicom, svi smo bili jako srećni i odlučni u toj želji, a onda smo shvatili da mi u okruženju ne znamo nikog ko je usvojio dete i da ne znamo ni odakle se počinje. Pretraživali smo nekoliko dana po internet stranicama i forumima dostupne informacije ali bile su veoma šture. Uspeli smo da nađemo gde treba da zakucamo pa da dobijemo i ostale informacije. 

Otišli smo u Centar za socijalni rad i aposlutnu brigu o nama su od tog momenta preuzeli oni. CSR tim koji čini socijalni radnik, pedagog, psiholog i pravnik. Nekoliko meseci kasnije, sreli smo naše prijatelje koje dugo nismo videli i od njih dobili informaciju da su i oni u postupku već neko vreme pa smo od tog dana sa njima delili iskustvo. Oni su usvojili predivnog dečaka malo pre nas. Ona mi je bila najveća pomoć kada smo dobili informaciju da idemo po našu devojčicu i sve oko pripreme za dolazak bebe u kuću sam prošla sa njom i ja sam joj na tome beskrajno zahvalna.

U procesu usvajanja mi smo od momenta od kada smo kročili u Centar za socijalni rad pa do dana današnjeg imali kontakt telefon stručnih lica čija nam je podrška bila stalno dostupna. Verujte, strahova iz kojih proizilaze apsolutno neka nebulozna pitanja je previše, ali oni strpljivo odgovore na svako. 

Da, umeju da budu baš strogi i ljudima to zasmeta, ali to je njihov način selekcije, da osveste ljude da li su spremni na usvajanje deteta, ali su sva pitanja dobila odgovor. Često su baš oni ti koji iniciraju komunikaciju i samo žele da provere kako ste. Nekada i nemate potrebu baš ništa da pitate, ali taj osećaj da znate da uvek imate koga da pozovete je dovoljna sigurnost. 

Stigme o procesu usvanjanja

Kristina:

Dobra stvar u našem najužem okruženju porodice i prijatelja nije bilo stigmi u vezi sa procesom usvajanja. Ali tokom školica i obuka smo upućeni u razne. Od tog stava da se usvojeno dete ne može voleti kao biološko, pa do toga da ljudi koji nemaju decu usvoje dete da bi imao ko da brine o njima u starosti. Ili još bizarnije – porodice koje usvoje dete nisu prave. 

Takođe, od kada sam odlučila da podelim naše iskustvo usvajanja na društvenim mrežama i pokušam da pokažem ljudima da je usvajanje jednako lep način da se izgradi porodica, suočila sam se sa raznim u najmanju ruku suludim stavovima i komentarima. 

Kristinin citat o odluci o usvajanju

Ništa od ovoga nije tačno i ja to odgovorno tvrdim ne samo na osnovu svog iskustva nego i na osnovu iskustva ljudi koji su mi se javili i koji su usvojili i više od jednog deteta, a takođe i na osnovu iskustva dece odnosno sada već odraslih koja su usvojena.

Velika igra strpljenja

Kristina:

Sama činjenica da nešto traje tako dugo je znak da je to jedna velika igra strpljenja. Mene je postupak usvajanja učio strpljenju. Po prirodi sam osoba koja dobije ideju i već sledećeg trenutka krećem u realizaciju. 

Dve i po godine je jako dug vremenski period. Ono što je nama taj period olakšalo je činjenica da je naš partnerski odnos kvalitetan i stabilan, da zajedno dosta radimo na njemu pa smo nekako oboje od starta bili spremni i na to da nas možda neće odabrati za roditelje nekom detetu. Nama dvoma je želja za detetom bila ogromna, ali smo se isto tako trudili da ispunimo vreme i život i bili smo spremni i na to da dete možda nećemo imati. Tu prazninu smo na neki način malo ublažili i uzimanjem psa kome smo pružili svu moguću ljubav. Bilo je naravno dana kada smo dosta razmišljali o tome da li će nas uopste pozvati, imali smo i strah od toga da nas ne pozovu tek za 5, 6 ili 10 godina jer smo oboje bili stava da želimo da budemo mama i tata koji mogu da isprate i zadovolje potrebe bebe i radoznalog aktivnog deteta, a ne da budemo skoro pa baka i deka. Nekako smo se oboje zatrpali poslom, slobodno vreme smo provodili zajedno sa našim psom u dugim šetnjama u prirodi ili na nekom putovanju. Jednostavno su dani prolazili jer je naš odnos bio lep i bili smo tu jedno za drugo bez obzira na ishod.

Period prilagođavanja – izbor je na detetu

Kristina:

Period upoznavanja i prepoznavanja sa detetom je možda nama bio najstresniji period u celom procesu usvajanja. Sustreti sa detetom se odvijaju u prisustvu CSR tima (soc.radnik, pedagog, psiholog, pravnik) i to je ono što je dobro i pozitivno jer su oni nama tu kao podrška, a opet sa druge strane oni su tu da prate reakcije deteta i da li dete u nama prepoznaje potencijalne roditelje. Prate da li se dete uz nas oseća slobodno, komforno. 

Ti sati koje smo provodili svi zajedno su bili jako lepi. Igrali smo se, grlili, smejali, ali bi nakon 4-5 sati druženja došlo vreme za razdvajanje i vraćanje naše devojčice u dom za decu bez roditeljskog staranja i to je bilo preteško. 

Prva dva dana ona nije imala rekaciju na razdvajanje, vreme sa nama joj je bilo lepo i ispunjeno ali je taj prostor u koji je vraćaju bio nešto na šta je ona navikla, ali trećeg dana nas je jako zagrlila i nije želela da je pustimo iz naručja. Sećam se da sam ja plakala narednih nekoliko sati. 

Suprug je pokušavao i mene da umiri da je to deo procesa i da oni znaju zašto to mora tako, bila sam i ja toga svesna, ali jednostavno je ona tada već u mom srcu i duši bila naša i nije mi bilo više prirodno da naše dete mora da se odvaja od nas. Ovde bih opet stavila akcenat na partnerski odnos. Najvažnije je da je želja zajednička i jednako jaka, onda se sve ovo lakše prevaziđe. Svakako, ogromna podrška je bio i CSR tim koji nas je ohrabrivao da vide da ona jako lepo reaguje na nas i da privikavanje ide u dobrom smeru.

Prvi dani nove porodice i izazovi na koje niko nije spreman

Kristina:

Verujem da je ona nas prihvatila i prepoznala kao roditelje prilikom prvog susreta i zagrljaja. Bebe koje rastu u domovima nisu naviknute na bliskost i zagrljaje, ali je ona nama jako lepo uzvratila zagrljaj kada ga je osetila od nas i ušuškala se u njega. Od tada imamo taj ritual da se grlimo nas troje zajedno. 

Svakako se povezanost i bliskost povećavala iz dana u dan kada smo stigli kući i verujem da je shvatila da smo zaista njeni tek kada je prvi put zaplakala u sred noći jer je tražila nas, do tada se umirivala sama sa svojim ćebencetom ljuljuškajući se napred nazad i odgurujući se od zid ili ivicu kreveta. Mi smo je u tim momentima uporno uzimali u ruke, ljuljuskali i govorili da smo tu i tu noć kada je zaplakala verujem da je postala svesna toga da smo tu i da smo mi njeni.

Vas dvoje i vaš partnerski odnos su najveća podrška

Kristina:

Najveća podrška smo bili suprug i ja jedno drugom. Svako od nas je bio bitke sa svojim strahovima, ali je dovoljno da znate da niste sami u tome i da znate da ni jedno neće odustati ma šta da se desi, tada je sve lakše. Zato uvek u prvi plan stavljam partnerski odnos. Nađite sebi u partneru najiskrenijeg prijatelja. 

Takođe, roditelji. Bezrezervna podrška i to bez suvišnih pitanja. Sigurna sam da su ih imali i više nego mi sami. Ali nisu pitali, nisu davali komentare, samo su bili tu i strpljivo iščekivali i radovali se svemu što dolazi. 

Najuža porodica, kumovi, prijatelji, jednostavno su svi bili uz nas i to je znatno olakšalo sve. 

I za kraj oni najvažniji – CSR tim koji je bio tu da da odgovor na sva pitanja. Oni su bili naša sigurna luka i jako je važno da ljudi budu svesni da treba sa njima da budu otvoreni, da nije sramota tražiti pomoć i pitati ako neke stvari prevazilaze naša znanja. 

Savet za sve one koji razmišljaju o usvajanju

Kristina:

Ako je želja obostrana i jaka – nema razloga za brigu. Ako to radite da ispunite želju svom partneru, a vi niste sigurni da li uopšte možete i želite da usvojite dete – ne radite to. 

Deca koja su u sistemu već imaju previše tuge i napuštanja iza sebe u svega par godina ili meseci života, kada odlučite da se upustite u ovo, morate biti prepuni ljubavi da se sve te traume potpuno obrišu, a to možete samo ako istinski želite na ovaj način da zasnujete porodicu. 

Usvajanje je ljubav, usvajanje je sreća, ali ne za dete, nego pre svega i za par koji se odluči na ovaj korak. Usvojena deca su deca koju ljudi godinama iščekuju, žele i kada decu zatrpate svom tom nakupljenom ljubavlju, verujte nestvarno je ono što dobijete za uzvrat. 

Biti “Usvojena mama” je najveći dar

Kristina:

Više puta sam spominjala da sve što radi CSR tim, radi isključivo u interesu deteta. Postupak traje dugo, jer žele da budu 100% sigurni u par koji biraju za dete. Žele da znaju da će dete baš tu dobiti ljubav, sigurnost i dom. Na upoznavanju i privikavanju oni prate osećaj deteta, posmatraju kako dete reaguje na par. Da li se dete oseća komforno u prisustvu para. Da li dete ima potrebu za emotivnom razmenom i bliskim kontaktom sa parom. 

Kada su izneli našu devojčicu ja sam je volela od prvog trenutka, ali da ona nije imala isti takav odgovor ka nama CSR tim bi odabrao neki drugi par koji bi danas bio njena porodica. Postoje parovi koji navode koju boju očiju žele da dete ima, godine, boju kose… Ne shvataju da je to ogroman apsurd i da je dete to koje odlučuje da li će mu se dopasti njihov pogled, zagrljaj. Da li će osetiti ljubav iz njihovih reči i dodira. Boje očiju, kose i kože su u ljubavi potpuno nevažna stvar. I da mi smo nju jako želeli, maštali smo je čitavu deceniju, iščekivali da postanemo roditelji, ali je ona ta koja je nas na kraju odabrala i usvojila. I hvala joj. 

Bilo da prolazite kroz proces VTO ili proces usvojanja, podrška je neophodna – gde je pronaći?

Stevanija:

Grupe za podršku su neverovatno korisne jer pružaju osećaj da nismo sami. Razgovor sa osobama koje prolaze kroz isto može umanjiti osećaj izolacije. Međutim, važno je da grupe budu vođene ili moderirane, kako bi se izbeglo dodatno uznemiravanje. 

Na društvenim mrežama takođe ima stranica koje se bave baš tom tematikom, i okupljaju ljude koji prolaze kroz slično, a lično bih izdvojila instagram stranicu @radimonatome 

Takođe, ponekad je podrška i u prijateljici koja kaže: “Ne znam kako je, ali tu sam.

Kristina:

Mi smo dugo lutali za informacijama, iskustvima, a verujte, mnogo je lakše kada imate nekog ko je to prošao pa podeli sa vama šta možete da očekujete, suprug i ja smo odlučili da naše iskustvo podelimo na društvenim mrežama. Da približimo ljudima temu usvajanja. Da shvate da je to jednako lep način da stvorite porodicu prepunu ljubavi, a da su usvojena deca prediva i apsolutno ništa kriva. 

Kako psihoterapija može pomoći?

Stevanija:

Psihoterapija ne nudi brza rešenja, ali nudi ono što je često najpotrebnije,  siguran prostor u kojem možemo da zastanemo, udahnemo i zaista oslušnemo sebe. Pomaže da razumemo sopstvene misli, emocije i reakcije, da razlikujemo šta je u našoj moći, a šta nije, i da naučimo kako da budemo podrška sebi, umesto najstroži kritičar.

Photo credits: Tetyana Kovyrina


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *