Kada govorimo o mentalnom zdravlju, često govorimo o potrebi da razumijemo
sebe, svoje emocije, odnose, potrebe i obrasce ponašanja. Govorimo o tome kako
da prepoznamo ono što nam se događa, kako da se nosimo sa stresom, postavimo granice, razvijemo samopouzdanje i naučimo da budemo u boljem odnosu sa sobom.

Jedan od načina da se tome približimo jeste kreativno izražavanje kroz
pisanje. Takav način izražavanja nije rezervisan samo za književnike niti za one
koji imaju poseban talenat za pisanje. Ne moramo biti pisci, znati pisati poeziju ili
priče, niti imati poseban stil.

Kroz kreativno izražavanje učimo o svojim emocijama

Možemo uzeti papir i zapisati ono što nam se trenutno događa, bez ispravljanja,
popravljanja i potrebe da odmah razumijemo sve što smo napisali.

Upravo u tome vidim jednu od važnosti kreativnog izražavanja za mentalno zdravlje. Ono nam može pomoći da ono što je do tada bilo samo emocija, misao, neka nejasnoća ili unutrašnja težina pretočimo u riječi i damo mu jasnoću. Kada nešto stavimo na papir, ono više nije samo negdje u nama. Dobija oblik i postaje nešto što možemo pogledati. Možemo mu se vratiti, pročitati ga ponovo i primijetiti nešto što ranije nismo primjećivali.

To je posebno važno kada govorimo o emocionalnoj pismenosti. Ona podrazumijeva da učimo prepoznati i imenovati ono što osjećamo, razumjeti svoje emocije i čuti šta nam one govore, a zatim pronaći način da na njih odgovorimo. Dio tog procesa je i samoregulacija, sposobnost da upravljamo svojim emocijama, umjesto da one upravljaju nama. To ne znači da ih kontrolišemo tako što ih potiskujemo, ignorišemo ili pokušavamo da ih se što prije riješimo. Samoregulacija znači da možemo ostati u kontaktu sa onim što osjećamo, razumjeti ga i pronaći način da na njega odgovorimo.

Pisanje nam daje dozvolu da osjećamo

Kroz pisanje možemo razvijati upravo tu sposobnost. Možemo voditi dnevnik
emocija i pratiti šta smo osjećali tokom dana, šta je određenu emociju pokrenulo,
kako smo je doživjeli i šta nam je u tom trenutku bilo potrebno. Možemo pisati
poeziju, pismo koje nikada nećemo poslati, bilješke ili jednostavno zapisati ono što nam se događa. Kada osjećamo ljutnju, možemo na papir napisati sve ono što bismo željeli reći, bez cenzure i bez potrebe da to iko pročita.

Taj papir možemo izgužvati, pocijepati i baciti. Na taj način dajemo emociji prostor da bude izražena, što može donijeti određeno emocionalno rasterećenje. Za neke ljude papir može postati upravo takav, prvi sigurni prostor u kojem mogu izraziti ono što ne mogu ili ne žele podijeliti sa drugima. Možda postoji strah da neće biti shvaćeni, da će biti osuđeni ili da će njihove emocije nekome biti previše.

Na papiru možemo sebi dati dozvolu da osjećamo i ono što nam je teško priznati drugima. Možemo reći: ovo osjećam, ovo mi je teško, ovo mi nedostaje, ovo mi je važno.

Promena perspektive pomaže nam da bolje razumemo sebe

Ponekad možemo dati glas emociji i zamisliti da nam se ona obraća. Možemo je
pitati:

• Šta želiš da znam? Zašto si se pojavila baš sada? Šta mi pokušavaš reći? Šta ti je potrebno?

Možemo napisati i priču o osobi koja prolazi kroz nešto što nam je poznato. Možemo zamisliti da je ta osoba u istoj situaciji u kojoj se mi nalazimo i zapitati se:

• Šta bismo joj rekli? Kako bismo je podržali? Koje riječi bismo joj uputili? Koju podržavajuće rečenice bismo željeli da čuje? A onda te iste rečenice
  možemo zapisati i za sebe kao samopodržavajuće misli.

Na takav način, pisanjem stvaramo određenu emocionalnu distancu. Iskustvo malo odvojimo od sebe kako bismo ga mogli pogledati, a da pritom ne izgubimo vezu sa onim što osjećamo. Upravo je ta mala udaljenost ono što nam omogućava da jasnije vidimo ono što nam se događa.

U pisanju možemo koristiti i metaforu

Metafora nam omogućava da nešto što je teško opisati direktno izrazimo kroz sliku. Nešto što ne znamo objasniti možemo pokušati opisati kroz ono što nam je poznato, blisko ili što u nama budi određenu asocijaciju.

Jesen nam, recimo, može biti takav prostor za istraživanje. Nekome će jesen biti slika završetka, otpuštanja i promjene, dok će nekome biti početak, smiraj ili čak proljeće neke nove faze života. Možemo se zapitati:

• Šta u meni trenutno mijenja boje? Šta mi je teško da pustim? Šta bih voljela otpustiti? Šta želim ostaviti iza sebe, a šta želim ponijeti u naredni period? Šta je završilo svoj ciklus, a šta tek počinje?

Ne moramo tražiti jedno tačno značenje metafore. Njena vrijednost je upravo u tome što nam omogućava da kroz sliku, asocijaciju ili priču izrazimo nešto što možda nismo mogli izgovoriti direktno. Ponekad kroz takvo pisanje povežemo misli, emocije i iskustva koja ranije nismo povezivali. Ponekad dođemo do nečega što nam je bilo teško imenovati.

Kreativno pisanje tako može biti prostor za istraživanje, samorefleksiju i emocionalno rasterećenje. Može nam pomoći da bolje upoznamo vlastiti unutrašnji svijet, prepoznamo ono što osjećamo, razumijemo svoje potrebe i primijetimo obrasce u kojima se možda iznova nalazimo.

Kreativno pisanje kao terapija

Kada pisanju pristupimo sa namjerom da istražujemo sebe, svoje emocije, iskustva, odnose, potrebe, unutrašnje konflikte i obrasce ponašanja, ono može postati dio terapijskog procesa.

U vođenom terapijskom pisanju terapeut ima važnu ulogu. On kreira siguran okvir, usmjerava proces, postavlja pitanja i pomaže nam da ono što se kroz
pisanje pojavljuje bolje razumijemo.

Terapeut nam može pomoći da neko iskustvo sagledamo iz drugačijeg ugla, da preispitamo značenje koje smo mu dali i da pronađemo drugačiji okvir. Jer ponekad problem nije samo u onome što nam se dogodilo, već i u zaključku koji smo iz tog iskustva izvukli o sebi.

Kroz terapijski proces možemo zastati i pogledati te zaključke drugačije. Ne mijenjamo ono što se dogodilo, već istražujemo značenje koje smo tome dali i mogućnost da ga sagledamo iz nove perspektive. Zato terapijsko pisanje nije samo zapisivanje onoga što osjećamo. To je vođen proces u kojem pisanjem možemo istraživati, razumijevati, povezivati i postepeno mijenjati način na koji doživljavamo sebe i vlastito iskustvo.

Za kraj

Za kraj, evo jedne jednostavne smjernice za sve one koji žele početi pisati za sebe,
bilo da se odluče za vođenje dnevnika emocija, pisanje pisma ili kreativnog
izražavanja. Ne moramo znati pisati niti imati predhodno iskustvo. Možemo početi jednostavno, zapisom o emociji koju smo danas primjetili. Jer ponekad ne moramo odmah pronaći rješenje. Potrebno nam je prvo da ono što osjećamo dobije prostor, da ga možemo vidjeti, imenovati i razumjeti. A iz tog razumijevanja ponekad počinje promjena.

Vježba za samorefleksiju

Za one koji žele napraviti još jedan korak i zastati pred sobom, slijedi vježba za
samorefleksiju:

Jesen: promjena u meni

Pronađi mirno mjesto i uzmi olovku i papir. Udobno se smjesti. Udahni polako i
duboko, a zatim izdahni. Dozvoli svojim ramenima da se opuste. Opusti šaku, ruku i prste. Ne moraš razmišljati o tome šta bi trebalo da napišeš. Ne postoji pravi ili pogrešan odgovor. Samo budi radoznao prema onome što se u tebi trenutno pojavljuje.

Zamisli jesen. Lišće polako mijenja boje. Drvo ništa ne požuruje. Samo dopušta da
se ono što je završilo svoj ciklus polako odvoji. I ti možeš zastati i pogledati šta se
trenutno događa u tvom unutrašnjem svijetu. Ako ti je lakše da zamisliš, možeš
zatvoriti oči.

Započni rečenicom:
„U ovom periodu svog života osjećam da…“
Dopusti sebi da pišeš nekoliko minuta, bez zaustavljanja.

A zatim nježno istraži:

• Šta u meni trenutno mijenja boju?
• Postoji li nešto što sam spreman/a polako otpustiti?
• Šta želim sačuvati i ponijeti sa sobom?
• Za šta bih voljela napraviti više prostora u svom životu?

Ne moraš ništa odmah mijenjati. Ponekad je dovoljno samo prepoznati šta se u nama događa. Na kraju, ako ti prija, dovrši ove rečenice:

• „Danas mogu sebi dozvoliti da otpustim…“
• „Sa sobom želim ponijeti…“
• „Želim napraviti prostor za…“

Pročitaj ono što si napisao/la samo ako osjetiš da želiš. I zapamti:
kao što drvo ne odbacuje lišće zato što je ono bilo pogrešno, ni mi ne moramo sve što ostavljamo iza sebe posmatrati kao grešku. Neke stvari jednostavno završe svoj ciklus. Možda danas ne trebaš ništa više od toga da sebi dozvoliš da primijetiš šta je vrijeme da pustiš, šta želiš sačuvati i šta u tebi tek počinje da raste.

Jesen

Jesen ne dolazi samo u krošnjama.
Nekad se dogodi i u nama.
Dođe tiho, na prstima
i oboji dane nekim drugačijim bojama.

Neko lišče otpusti grana.
Neke priče završe novim pričama.
Neke verzije nas
ne pripadaju više nama.

I možda je vrijeme da ne stišćemo
ono što prolazi.

Nekad je dovoljno
da zahvalimo onome što je bilo
i napravimo malo prostora
za ono što tek dolazi.

---

Tekst i pesmu napisala:

Mira Borovčanin, Diplomirani psiholog, TA savetnik i sertifikovani trener emocionalne pismenosti, ujedno psihoterapeut na Selfnest platformi. Njen rad uvršten je u Antologiju savremene svetske poezije – jedinstveno izdanje koje okuplja 137 autora iz čak 113 zemalja sveta sa svih šest kontinenata.